Mucanje je poremećaj tečnosti govora koji obuhvaća govorne, socioemocionalne i tjelesne simptome.

Socioemocionalni simptomi uključuju: strah od govora, sram, poricanje postojanja teškoća, osjećaj nelagode i krivnje u govornim situacijama, izbjegavanje govora te depresiju, anksioznost, manjak samopouzdanja...

Govorni simptomi uključuju: ponavljanje fraza (npr. Ovaj, to je...), ponavljanje cijele riječi (npr. To, to je maca., Baci, baci mi loptu...), ponavljanje slogova (npr. pro – pro – prozor, ku – ku – kuća...), ponavljanje glasova (npr. t - t- torba, o – o- olovka...), produžavanje glasova, pauze, blokade, umetanja i oklijevanja, zamjenu „teških“ riječi „lakšima“, afonične govorne pokušaje, otezanje vokala, poremećaj fonacije...

Tjelesni simptomi uključuju: napetosti facijalne i laringealne muskulature (npr. grimase lica...), tikove (nesvjesni fizički pokreti koje dijete/osoba ne može kontrolirati...), popratne pokrete (fizički pokreti koje dijete/osoba svjesno upotrebljava u govornim situacijma kako bi si olakšalo...), pokrete ekstremiteta (ruke i noge), pokrete glavom (npr. podizanje ramena, zabacivanje glave u stranu...)...

Ovaj poremećaj pogađa oko 2,5 % djece. Treba naglasiti da se mucanje tri puta češće javlja kod dječaka nego kod djevojčica. Javlja se u svakoj životnoj dobi, a najčešće između druge i pete godine života. Rijetko se radi o samo jednom uzroku mucanja već do njega dolazi kombinacijom različitih faktora: genetike, emocionalnog razvoja djeteta, jezičnih sposobnosti, govorno – motornih sposobnosti, zahtjeva okoline, ali isto tako i djetetovog karaktera.